Practical guidelines for diagnosing arterial hypertension of the Croatian Society of Hypertension of Croatian Medical Association and the Working Group on Hypertension of the Croatian Cardiac Society.

Arterijska je hipertenzija glavni neovisni cimbenik rizika za kardiovaskularni pobol i smrtnost. Prevalencija hipertenzije u vecini zemalja pokazuje tendenciju rasta. Unatoc dostupnosti svih razreda antihipertenziva, kontrola lijecenih hipertonicara nije zadovoljavajuca, za sto postoji niz razloga i objasnjenja. Jedan od razloga jest i jaz između smjernica koje se temelje na cinjenicama te mogucnostima njihova provođenja u stvarnome životu, sto kao posljedicu ima losu kontrolu hipertenzije i velik broj prijevremenih kardiovaskularnih događaja i smrti. Prvi korak u zbrinjavanju hipertonicara jest racionalna dijagnostika, sto znaci da pri tako masovnoj kronicnoj bolesti nepotrebnim pretragama ne povecavamo troskove, a s druge strane da pristupom na najmanju mjeru smanjimo propuste. Svrha je ovih smjernica za dijagnosticiranje arterijske hipertenzije da budu prakticne i korisne u svakodnevnome radu. U njima je naglasak na konkretnim postupcima i podatcima s tocno navedenim granicnim vrijednostima. Buduci da je cilj smjernica ne samo usmjeriti i olaksati razmisljanja u svakodnevnome klinickome radu nego i educirati, uz postupnike podsjecamo na neka temeljna znanja. U smjernicama ima nekoliko posve novih elemenata (upute o frekvenciji srca, mjesto i uloga mjerenja centralnoga arterijskoga tlaka i brzine pulsnoga vala, procjena bubrežne funkcije, zatim informaticka tehnologija, tj. telemonitoriranje, primjena aplikacija za „pametne mobitele“). Na kraju smjernica uvrsteno je nekoliko dodataka koji mogu bitikorisni u svakodnevnome klinickome radu, kao sto su npr. upitnici za sindrom apneje u snu, upitnik o erektilnoj i seksualnoj disfunkciji, upitnik o kognitivnoj disfunkciji i drugi. U ovim smo smjernicama željeli bitiprakticni, precizni i realni s obzirom na mogucnosti koje nam pruža sredina u kojoj živimo. Svrha je bila na jednome mjestu obuhvatiti i prikazati sto vise konkretnih postupaka i podataka koji ce bitikorisni u radu, tako da lijecnik ne mora gubiti vrijeme tražeci podatke bilo u samim smjernicama bilo u literaturi.